08 12 2019
srenbs
Home / Intervju / Edvin Kanka Ćudić, koordinator UDIK-a: Vukovar je i naša odgovornost – BAN.BA

Edvin Kanka Ćudić, koordinator UDIK-a: Vukovar je i naša odgovornost – BAN.BA

Zašto ste osnovali Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK)?

Osnovali smo ga kao odgovor na tišinu zajednice koja njeguje nasilje. Osim par umjetnika i intelektualaca  o Kulturi nasilja nikada niko u Bosni i Hercegovini nije progovorio. Na neki način, oni je i ne primjete. Srodili su se s tim. Građani i građanke BiH žive Kulturu nasilja.

Pojasnite?

Hoćete li na primjeru ili u teoriji?

Dajte nam primjer?

Uzmimo Rome kao primjer. Imate direktno nasilje i to ćete vidjeti kroz način u kojem su se prije dva mjeseca dva Roma potukla kod Slatkog ćoseta u Sarajevu. Niko nije reagovao. Svi su to gledali kao predstavu. To je primjer direktnog nasilja u zajednica. Imate struktualno nasilje i ono se manifestuje kroz sistem. Najbolji primjer vam je presuda Sejdić-Finci. Imate kulturno nasilje i ono se manifestuje preko medija, obrazovanja, ideologije… Pogledajte koliko se građana BiH druži sa Romima? Da li imaju jednaka prava od strane građana BiH? Nemaju. Oni su diskriminirani, zato što su oni za te građane prljavi.

Ima li još žrtvi u zajednici?

Naravno da ima. To su i žrtve rata. To je poricanje genocida iz Republike Srpske, kao posljednja faza politike koje provodi država, u ovom slučaju manji BH entitet.

Zašto onda živimo u nasilju?

Zato što smo se navikli na to. Zato što se nismo suočili na pravilan način sa onim što se zove suočavanje s prošlošću i niko nije prihvatio odgovornost za svoje zločine.

A međunarodna zajednica?

Pa međunarodna zajednica nikada nije rješavala sukobe. Ona ih je smirivala. Ona to i u ovom slučaju radi. Rješiti sukob u njenom korjenu znači jako mnogo posla i novca. Zato je lakše taj konflikt smirivati. To nije samo slučaju Bosne i Hercegovine. To je slučaju i Makedonije ili Kosova. Bosna i Hercegovina je najbolji primjer nemoći međunarodne zajednice da djeluje kad je najpotrebnija državi.

Zašto?

Zato što se promjenila situacija u svijetu. Godine 1995. imali ste jasan stav SAD-a kako će se djelovati prema BiH, a Rusija je bila oslabljena.  Sad je Rusija itekako ojačala i već nekoliko puta blokirala značajne reforme za Bosnu i Hercegovini. Međutim, problem je i bosanskohercegovačkih političara koji se nemarno ponašaju prema narodima koji su ih izabrali.

Kako onda prevazići nasilje?

Tako što ćemo stvari uzeti u svoje ruke kao odgovorni građani i građanke ove države i suočiti se sa svim onim što je urađeno u naše ime. Na isti način suosjećati se sa žrtvama i na taj način otvoriti put solidarnosti u zajednici. Nažalost, nema empatije. To vam je dovoljan dokaz nasilja u zajednici.

Imamo li heroja u zajednici?

Mi nemamo heroje. Naše patrijarhalno društvo je uvijek više cijenilo heroje i herojke iz rata. Nikada nismo cijenilo heroje i herojke iz mira. Kada bismo se  malo više zabavili, vidjeli bismo koliko smo imali heroja i herojki koji su ustali i ustale protiv rata. Međutim, mi to ne znamo cijeniti.

Obilježili ste 22 godišnjicu pada  Vukovara u Sarajevu?

Da, obilježili smo Vukovar kao početak raspada Jugoslavije. Mada, iskreno i činjenično Jugoslavija se već bila raspala. To je bio početak odgovora na njen raspad.

Kako je to izgledalo u Sarajevu?

Moram priznati jako pozitivno. Aktivisti i aktivistkinje Udruženja za društvena istraživanja i komunikacije su ispunili svoje zahtjeve i još jednom približili zločin koji se tiče svih odgovornih građana i građanki Bosne i Hercegovine građanima i građankama Grada Sarajeva i na taj način udarili temelj za istinsko pomirenje i istinsko suočavanje s prošlošću u ovom gradu. Svojim stajanjem, odali smo poštu svim nastradalim civilima u tom gradu, ali i podsjetili na to da je Grad Sarajevo solidaran prema svim žrtvama bez obzira na vjersku ili nacionalnu pripadnost.

Na plakatu vam se nalazio znak Crvenog križa?

To je osmislio  naš grafički dizajner Tarik Bećić. Cilj je bio prikazati bolnicu u Ovčari odakle su civili odvedeni i streljani.  Masovnu grobnicu tih civila otkrila je novinarka Florence Hartmann.

Sada ste prva organizacija u BiH koja se pobrinula za takav čin obilježavanja godišnjice?

Da, Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije su prva nevladina organizacija iz Bosne i Hercegovine i Grada Sarajeva koja je ovim činom obilježila i približila građanima i građankama glavnog grada naše zemlje takav jedan monstruozni zločin.

I prva organizacija iz BiH koja je putovala u Vukovar?  

I to je tačna informacija. Kada je u pitanju zločin u Vukovaru,  obilježavanjem tog zločina skinuli smo  teret odgovornosti sa građana i građanki Bosne i Hercegovine i Grada Sarajeva. To je bila odgovornost  i drugih građana i građanki Grada Sarajeva, ali se predugo čekalo. Nažalost, neki nam pokušavaju nametnuti etiketu da se bavimo samo ratnim zločinom.  Međutim, da bismo rješavali  druga prava, moramo prvo krenuti od neekshumiranim identitetima i slučajevima, prihvatiti odgovornost za zločin i to svako na svojoj strani, suočiti se sa zločinom,  pokazati solidarnost prema žrtavama, pa onda krenuti u rješavanje ostalih prava. Smatramo da je to vrlo važno za suočavanje s prošlošću  i vrlo važno za naše informiranje o tom zločinu. Vrlo je važno biti na mjestu zločina koji se dogodio. Nažalost, naša zajednica je malo informirana o događajima koji su se dogodili u Vukovaru, Ovčari, opsadi i prekomjernom granatiranju tog hrvatskog grada.

Kad će doći vrijeme za druga prava?

Druga prava unutar Udruženja za društvena istraživanja i komunikacije nisu isključena. Mi ćemo podržati svaki projekt koji se tiče kršenja ljudskih prava, ako se slaže sa ciljevima i djelatnostima Udruženja. Ipak, žrtve rata i povratnici su trenutno najugroženije kategorije u ovoj državi.

Sa Unijom za održivi povratak i integracije u BiH učestovali ste u rješavanju problema djece iz Konjević Polja?

Mi smo se odmah odazvali kad je bilo to pitanje. Od septembra mjeseca ove godine davali smo neizmjernu podršku roditeljima iz Konjević Polja.. Prisustovali smo sastanku koji je organizirala Unija sa medjunarodnom zajednicnom. Tada smo jasno naglasili da je za ovaj problem odgovornost međunarodne zajednice jednaka odgovornosti Bosne i Hercegovine. To je problem koji se tiče svih nas.  Zabrinuti smo za to pitanje, jer se ono može proširiti po cijelom entitetu. Problem školaraca iz Konjević Polja je problem koji opstruira povratak u manji bosanskohercegovački entitet. To je grubo kršenje ljudskih prava. Nažalost, ni Federacija BiH nije riješila taj problem. Još uvijek unutar Federacije BiH imamo dvije škole pod jednim krovom.

Mnogi se pitaju zašto ste za „Nacionalizam ubija“ i za akciju „Odajmo počast žrtvama Vukovara“ uzeli Katedralu?

Ima mnogo odgovora za taj čin, ali sigurno nije zato da bismo izazvali provokaciju. Volimo to mjesto, kao što volimo i lokale oko tog trga.

Mnogi su UDIK osudili zbog transparenta „Nacionalizam ubija“?

Nisam to čuo. Možda bih trebao provjeriti informaciju.

Komentari na portalima?

Takve komentare može pisati svako, ali kad je riječ o akciji „Nacionalizam ubija“,  javno nismo dobili negativne komentare.

Gdje su odgovorni građani Bosne i Hercegovine?

Pa tu su oni, svuda oko nas. Nevladin sektor je nekako pasivan i mnogima se čini da upravo nevladin sektor gleda selektivno ljudska prava. Međutim, u Bosni i Hercegovini se toliko krše ljudska prava da se nevladin sektor preokupirao svojim obavezama i mi smo toga svjesni. Mi to razumijemo i prihvatamo kao činjenično stanje u zemlji. Svakoj nevladinoj organizaciji ćemo pomoći i naši aktivisti i aktivistkinje su se do sada odazivali i odazivale na takve pozive.Većina protesta koji su se organizirali u našem gradu, na kraju su ispali politički projekti pojedinih stranaka. Sada imamo takvu situaciju, da me građani i građanske pitaju: Jeste li vi plaćeni za svoje mirovne akcije? Ko vas plaća?

Jeste li plaćeni da organizujete takve akcije?

Ne, nismo plaćeni.

Udruženje u budućnosti nastavlja svoju politiku?

U svakom slučaju nastavlja. Svjesni smo onoga što se dešava u našoj zajednici. Ako smo idealisti, imamo pravo da se borimo za svoje ideale. Niko nas u tome ne može spriječiti.

Šta nam znači zločin u Vukovaru?

Znači da smo jednako odgovorni kao i oni koju su ga počinili. Mi smo šutili nad tim zločin, a nažalost šutnjom se odobrio zločin. Na toj šutnji kasnije su drugi šutili i onda smo u Bosni dobili Prijedor i Srebrenicu.

Zato šutnjom  protestujete?

Da, i to uopće nije „isfuran fazon“. To je itekako aktuelan čin, jer to većina građana Bosne i Hercegovine čini. Ona to čini u kontinuitetu prilikom svakog nasilja.

A crna boja?

To je tuga za sve ono što nam zajednica čini. To je jednostavno simbol onoga u čemu živimo i sa čime se suočavamo.

Ovaj post je takođe dostupan u: Latinica Ćirilica