14 12 2019
srenbs
Home / Intervju / EDVIN KANKA ĆUDIĆ: ŠUTNJA JE NAŠ MUK U CRNOM SVIJETU NASILJA – OTISAK

EDVIN KANKA ĆUDIĆ: ŠUTNJA JE NAŠ MUK U CRNOM SVIJETU NASILJA – OTISAK

Prije svega, još nije vrijeme za intervjue. Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) je mlada organizacija koja se mora još dokazivati javnom mijenju u našoj državi, kazao je na početku razgovora za „otisak“ Edvin Kanka Ćudić.

Razgovarao: Safet IMAMOVIĆ

Novinar, aktivista za ljudska prava, majstor japanskih borilačkih vještina AKIDIO-a i JU-JUTSU-a, autor knjige, osnivač dvije brčanske organizacije i sada koordinator UDIK-a u Sarajevu?

Da, upravo sve to u posljednjih 10 godina. U augustu mjesecu ove godine, prihvatio sam ideju realizacije UDIK-a sa još pet sarajevskih aktivisti i aktivistkinja. To je bila ideja onoga što smo fotograf i psiholog Jusuf Hafizović i ja već dugo radili kroz svoj rad. Pune četiri godine opominjali, pisali, govorili o zločinu koji je počinjen u u Brčkom, Zvorniku, Bratuncu, Prijedoru, Vukovaru, Dubrovniku…

I gdje ste najviše radili?

Na području Višegrada, Foče i Brčkog. Najviše sam volio obrađivati teme u vezi Milana Lukića, samohvalisanom Srpskom Adoflu – Goranu Jelisiću i Fikretu Smajloviću zvanom Piklić.

I gdje smo sada?

Sada smo već ogrezli u nasilju. Svaki dan i u svakom gradu čujem rečenicu: Bit će ponovo rata! To nije čudno, jer se nasilje manifestuje direktno – tako što ga vidimo i znamo počinioca i počinitelja. Imamo ga izraženog i strukturalno, tako što to vidimo kroz diskrimaciju prema Romima, žrtavama rata…. Imamo ga i u okviru kulturnog nasilja, koje se očituje kroz obrazovanje, ideologiju koja je nažalost jako prisutna u našoj zajednici. Kad to sve sastavite, sa tri obrazovna sistema i toliko vlada, i granica unutar ujedinjene Bosne i Hercegovne, onda imate najbolji primjer nasilja u jednoj zajednici.

Jučer ste održali prvi skup u Sarajevu? Bila je to šutnja, crnina, protest? Ostali ste misterija?

Da. Tačno je, to je to bio prvi javni skup Udruženja za društvena istraživanja i komunicije (UDIK) od njegovog osnivanja. Datum tog skupa nije bez razloga zakazan. Htjeli smo da to bude Međunarodni dan borbe protiv fašizma, 9. novembar. Mirovnu akciju predvodilo je Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije, a mirovna akcija se zvala „Nacionalizma ubija“. Pored mirovne akcije Jusuf Hafizović je uradio klip „Nacionalizam ubija“, koji možete naći na našoj zvaničnoj stranici, ali i youtube-u. Nacionalizam je sinonim za probleme i krize s kojima se Bosna i Hercegovina već pune 23 godine bori. Nacionalizma i njegova radikalna struja jeste fašizam, ali ni njegova liberalna strana nam ne nudi kozmopolitizam. UDIK teži kozmopolitizmu, i mi smo svojom šutnjom odali počast žrtvama svih oblicima fašizma, ali i crnom bojom podsjetili da opominjeno na ono što nudi zločin i fašizam. Nemamo riječi za tako nešto. Šutnja je naš muk u crnom svijetu nasilja.

O kojim oblicima fašizma govorimo?

To su svi oni oblici s kojima se zajednica kao što je Bosna i Hercegovina u kontinuitetu susreće. Prije svega, mi smo zajednica koja njeguje kulturu nasilja. To podrazumjeva da je u našoj zajednici u potpunosti prisutan svaki oblik nasilja i diskriminacije kojim preovladavaju stereotipi i predrasude koje se očituje prema Romima, Jevrejima, LGBT-u, ili u mome slučaju prema novinarima ili aktivistima za ljudska prava. Borba za kulturu nenasilja i borba za uklanjanje predrasuda i stereotipa je najteža borba s kojom se svaka zajednica susreće. Bosanskohercegovački narodi su se nekako srodili s tim načinom života. Entitetka linija je nasilje. Ona nas dijeli i ukazuje nam da nismo jedinstveni i jednako ravnopravni. Ako govorimo o Republici Srpskoj, onda možemo reći da je u tom području neonacizam neformalno legaliziram.

Čekajte malo, legaliziran?

Izjave Milorada Dodika i Dušanke Majkić protiv države Bosne i Hercegovine su fašističke. Osnivanje SNP 1389 Republika Srpska je regionalno širenje organizacije čiji je portparol Miša Vacić prijetio PRIDE-u, proglašavao Bulevar Ratka Mladića i u kontinuitetu širi jezik mržnje na teritoriju Srbije. Možemo govoriti i gradnji Srpske pravoslavne crkve iznad Memorijalnog centra Potočari, ili pak sporne crkve u dvorištu nane Fate Orlović. Potom, Posjeta Mladena Bosića Radovanu Karadžiću kada je uhićen, u Beogradu. Tretiranje Republike Srpske kao republike od strane medija u tom entitetu pokazuje nasilje nad svim državljanima Bosne i Hercegovine. Napadi na posjede Bakire Hasečić u Kosovom Polju kod Višegrada su također otvoreni linč na borkinju za ljudska prava. Zabrana obilježavanja genocida u Prijedoru je zločin, kao i pokušaj rušenja spomenika u Višegradu je zločin i fašizam. Napad na Media centar, na Udruženje Okvir je fašizam u Sarajevu. Napad na djevojku u lokalu Pussy Galore je homofobija. Postavljanje srpske zastave na Islamsku zajednicu u Banja Luci 2000 god. pokazuje da je to itekako legaliziran fašizam kao i ispisivanje grafita na Atik-Savsku džamiju u Brčkom je otvoreno nasilje. Potom, paljenje državne zastave na Policiji Brčko, napad zapaljivim sredstvima na Osnovni sud u Brčkom, stavljanje srpske zastave na Kurban- bajram, na džamiju u Mrkonjić Gradu itekako mnogo govori. Sjetimo se, da je prošli Ramazanski bajram bio u znaku napada na povratnika u Zvorniku. Možemo govoriti i o diskrimanaciji, fašizmu pa i apartherjtu tako što imamo na mnogo mjesta dvije škole pod jednim krovom. Ako budemo govorili regionalno, onda možemo cijeli jednu razgovor posvetiti samo napadima na aktiviste i aktivistkinje u Beogradu, Podgorici, ili pak Zagrebu.

Kako ćemo onda definirati fašizam?

Rekao bih da se u Bosni patriotizam, nacionalizma, šovinizam, ksenofizam i fašizam u potpunosti postali jednaki. Svi to zaokružuju jednom riječju: Patriotizam. Svi se pozivaju samo na taj termin, a kad pogledamo, nacionalizam i fašizma i svi njihovi popratni oblici isključuju druge. Nacionalizam je ideja malih ljudi, kozpolitizam velikih umova.

Šta je to onda zadatak UDIK-a?

Zadatak Udruženja za društvena istraživanja i komunikacije je upravo rad sa ovim problemima. To su kršenja ljudskih prava, posebno sa žrtvama koje su preživjeli rat protiv Republike Bosne i Hercegovine od strane Republike Hrvatske i tadašnje Savezne Republike Jugoslavije. Tu je rad i sa žrtavama koje su preživjele bošnjačke zločine individualne odgovornosti nad srpskih ili hrvatskim civilima u Bosni i Hercegovini. Svi moraju odgovarati i suočiti se sa onim što su počinili nad drugim. To je stalno podsjećanje na ono što se dogodilo u svim gradovima Bosne i Hercegovine i regiona u proteklom ratu, ali i genocida u Srebrenici. Potom, zahtijevanje pravde u institucijama BiH, ali i u svijetu. Pred nama se nalazi more pitanja i odgovora vremena na ono što se zove: Ljudsko pravo na život i njegovu slobodu. To je upravo ono o čemu mi želimo razgovarati, i o čemu ćemo u daljnjem procesu voditi diskusiju sa svim stranama.

Ko su te žrtve?

Žrtve nikada nisu homogena skupina. To su i Bošnjaci, i Srbi, i Hrvati, i Jevreji, i Ostali i svi oni koji se diskriminirani u Bosni i Hercegovini. Nažalost, rat je donio negativan mir. Rat je odsustvo mira, ali mir nije odsustvo nasilja.

A šta ćemo onda sa EU?

Europska unija je put kojim Bosna i Hercegovina mora ići, ona politika kojom se Bosna mora kretati: Pravo u Europu. Međutim, Europska unija se neće baviti našim fašizmom niti nasiljem koje se događa u oba entiteta ili Bosni i Hercegovini. Europska unija će se baviti ekonomijom. Isto kao što Uniju ne zanima rast mađarskog fašizma sa premijerom Viktorom Orbanom, niti protjerivanje Roma iz Rumunije ili Francuske, tako ih isto neće zanimati 8 500 nestalih osoba u Bosni i Hercegovini, niti će ih zanimati što mi živimo i njegujemo kulturu nasilja. To jednostavno nije njihov koncept rada i mi to moramo znati. Suočavanje s prošlošću i gradnja kulture nenasilje je obaveza i odgovornost svih građana Bosne i Hercegovine, bez obzira na vjersko, seksualno ili nacionalno opredjeljenje.

Imate li podršku na tom putu?

Svako ko se bavi ljudskim pravima u regionu pa i u Bosni i Hercegovini nema podršku. Onaj ko podrma temelje patrijarhata uvijek se nađe na ivici noža zajednice u kojoj živi. Kada neko ima veliku podršku javnosti, onda to ne znači da radi dobro svoj posao. Osobno, ulijeva mi sumnju. Manjima je ta koja vremenom mijenja društvo. Treba vremena , ali toga moramo biti svjesni. Međutim, šta će biti ako to niko ne radi? Grad Sarajevo nema historiju mirovnog aktivizma. Imamo podršku umjetnika i to je ono što je važno istaći. Umjetnici su oni ljudi koji shvataju suštinu problema i koji putem svoga djelovanja uspjevaju da premoste granice koje su im postavljene. Ako govorimo o nekoj drugoj podršci, onda je potrebno reći, da je podrška nešto što se vremenom gradi, a da je ono što se gradi mora proći kroz onu latinsku izreku: Preko trnja do zvijezda.

Koji su to umjetnici?

Dovoljno je reći da su umjetnici. Bez konsultacija s njima, ne bih otkrivao njihova imena.

Da pojasnimo, svjesni ste da bi zbog svog rada mogli imati problema?

Ja to ne bih nazvao problemima, nego odgovornošču građana prema zemlji u kojoj živimo.

Šta je to što će vas voditi u budućnosti?

Ideja i volja u europsku Bosnu i Hercegovinu, europsko Sarajevo i Brčko sa svim ravnopravnostima i jednakostima, prema svim građanima ove države. Ova država ni ovaj narod nisu zaslužili da imaju ovakve vođe, niti su zaslužili da ovako žive. Žrtve rata su u potpunosti zanemarane, obeshrabljene, izmanipulisane. Više nikome ne vjeruju. Građani koji žele naprijed proglašavaju se anti-religijskim ili pak stranim plaćenicima. To su te predrasude i stereotipi o kojima govorimo. To nam je poznato i to je nešto na čijem ćemo otklanjanju u budućnosti raditi. Ideja jeste dobra, ali volja je ono što pokreće svijet.

Ostajete na ulicama Grada Sarajeva?

Upravo tako. Bit ćemo na ulicama Grada Sarajeva kako bismo javnom mijenje još jednom podsjetili na ono što su učinile sve tri strane na račun građana Bosne i Hercegovine. Kako bi rekla Neda Božinović: „I oni koji se brane i oni koji ubijaju su ubice“. Mi moramo još jednom ovu državu podsjetiti da su se dogodio zločin genocida i u Brčkom, Zvorniku, Prijedoru, Bratuncu, Kotor-Varoši. Međutim, samo je jedan pred Haškim tribunalom dokazan – genocid u Srebrenici. Građane ove države podsjetit ćemo i na odgovornost prema svim žrtvama koje su počinile snage HVO-a u Dretelju Silosu, Gabeli i ARBIH, u Kazanima iznad Sarajeva, Konjicu, Kravicama… U istom momentu, razgraničit ćemo komadantnu od individualne odgovornosti. Na kraju krajeva, sve je to počinjeno u naše ime.

Planovi u budućnosti?

Prvo što ćemo sada uraditi obilježit ćemo sjećanje na opsadu grada Vukovara, koja se dogodila prije tačno 22 godine. Potom, nastavljamo sa gradnjom zajednice u kulturi nenasilja za djecu naše djece. Svjesni smo da to ne možemo radi za našu djecu, jer je kasno, ali za njihovu djecu možemo. To je težak, ali značajan put. Bez suočavanja s prošlošću i priznavanja onoga što je svaka strana uradila, nema istinskog pomirenja na području bivše Jugoslavije. Haški tribunal je donio činjenično stanje onoga što se dogodilo, novinari su o tome pisali, vrijeme je za odgovorne građane Bosne i Hercegovine.

Ovaj post je takođe dostupan u: Latinica Ćirilica