17 4 2021
srenbs
Home / Intervju / SPOMENIK NA KAZANIMA JE VAŽAN I ZBOG OČUVANJA MULTIKULTURALNOG I ANTIFAŠISTIČKOG SARAJEVA

SPOMENIK NA KAZANIMA JE VAŽAN I ZBOG OČUVANJA MULTIKULTURALNOG I ANTIFAŠISTIČKOG SARAJEVA

Portal Tačno.net, 14.1.2021. godine

Razgovarao: Predrag Blagovčanin

 

Edvin Kanka Ćudić, bosanskohercegovački aktivist za ljudska prava, novinar, politolog i  trenutačni koordinator UDIK-a i predstavnik Bosne i Hercegovine u Regionalnom savjetu REKOM mreže pomirenja. Sa Ćudićem smo razgovarali o manipulaciji spomeničke kulture, odnosu naroda Bosne i Hercegovine prema dešavanjima iz proteklog rata, najavama donošenja Zakona o negiranju genocida kao i o drugim temama.

Možemo li pokretanje inicijative za izgradnju memorijala za srpske civilne žrtve nastradale u okviru Spomen parka Vrace promatrati kroz prizmu politizacije i medijskog spina koji dolazi u trenutku kada je fokus javnosti još uvijek usmjeren na afere poput vraćanja ikone?

O tome se najvjerovatnije radi. Problem sa ikonom je možda najveći skandal koji je poslijeratnoj Bosni i Hercegovini priredio neki član Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz entiteta Republika Srpska. Ne znamo ni zašto je uopće ikonu poklanjao. Bošnjacima, Hrvatima, Jevrejima i drugima koji su birali člana Predsjedništva iz Republike Srpske ta ikona u njihovom životu ne znači mnogo. Da budem precizniji, radi se o našem palanačkom balkanskom mentalitetu, u kome je vjera, a ne ekonomija, jedina percepcija našeg opstanka. Kao i sve drugo što dolazi iz manjeg bh. entiteta i ovo je prekopirano od Aleksandra Vučića koji isto tako voli da nosi vaskršnja jaja u Brisel, iako je i Srbija multietnička država. Ili bi to barem trebala biti.

Skoro tri decenije nakon zločina na Kazanima, spomen obilježje na ovom lokalitetu nije podignuto. Zbog čega inicijativa za izgradnju spomenika prvi put pokrenuta 2011. godine do danas nije realizirana?

Zato što se do tada nije ni preispitivala uloga pripadnika Armije RBiH. Ona se djelimično ni danas ne preispituje. S druge strane, civilno društvo nikada nije dovoljno ni davalo značaja ratnim zločinima na Kazanima. Smatrali su ga lokalnim sarajevskim pitanjem. Zahvaljujući civilnom društvu, i to prije svega UDIK-u, a ne političarima, danas se o Kazanima mnogo više zna. Više niko ne negira zločine na Kazanima, a sve se više govori o spomeniku, koji će na prigodan način ukazivati na te monstruozne zločine i komemorisati stradale građane Sarajeva. Žrtve će svoj spomenik dobiti bez previše politike, ali u domenu građanskog društva. Ovaj spomenik je važan i zbog očuvanja multikulturalnog i antifašističkog Sarajeva. Iskreno se nadam da će ova inicijativa probuditi savjest i u drugim narodima, pa da to i oni učine za svoje nevino ubijene sugrađane. Ti ljudi su ubijeno samo zbog drugačijeg imena.

Koliko je uopšte priča o spomeničkoj kulturi i memorijalizaciji vezana za nacionalističke diskurse i narative?

Pa na osnovu spomenika se gradi kultura sjećanja jednog naroda. Više manje politika uvijek ima jak utjecaj na izgradnju spomenika, jer se preko njih nosi poruka o kolektivnom sjećanju. U Bosni i Hercegovini danas imamo spomenike koji koštaju više od 200.000 KM, a nalaze se u najsiromašnijim općinama Bosne i Hercegovine. Naravno, plaćeni su novcem poreskih obveznika, a niko ih nije pitao da li svi oni žele takav spomenik u svojoj sredini. Drugo, većina spomenika koji su podignuti u našoj državi, drugu stranu označavaju kao neprijateljsku, a svoj narod kao žrtvu. Dok su partizanski spomenici slavili pobjedu nad neprijateljem, sadašnji bh. spomenici autoviktimizuju narode koji ih upravo podižu.

U tom kontekstu može li uopšte spomenička kultura u Bosni i Hercegovini biti distancirana od nacionalnog diskursa?

O spomenicima se jako malo govori u našoj javnosti. Govori se samo kada se dogodi neki skandal oko izgradnje spomenika. Nakon toga prestaje priča oko spomenika. Da postoji politička volja na tome bi se radilo. Međutim, sjetimo se spomenika u Varešu. Spomenik je bio bez nacionalnih i vjerskih simbola samo sa grbom Bosne i Hercegovine i porukom: Pokloni se na svoj način. Protiv njega su bili svi, pa i vjerske zajednice koje uvijek promovišu priču o miru i zajedništvu. Jednostavno, bez vjerskih i nacionalnih simbola, predstavnici naroda to ne žele da prihvate. Ne osjećaju ih kao svoje, a da bi bilo njihovo onda mora imati etničke i vjerske simbole. Ako tome dodate i jezik mržnje na spomenicima, onda dobijate tempiranu bombu za buduće sukobe.

Kakve posljedice na društvo ostavlja imenovanje ulica, trgova, institucija po presuđenim ratnim zločincima ili apologetima nacističkih i fašističkih režima?

Dobijate neke nove generacije koje će smatrati da Alojzije Stepinac i Draža Mihailović nisu ratni zločinci. Vidjeli ste reakcije zaposlenih u Osnovnoj školi Mustafa Busuladžić u Sarajevu. Oni su se u svome saopštenju bavili problemima Palestine i Izraela. To je strašno. Kakve veze bosanski Jevreji imaju sa politikom Izraela. To je nepismenost, a toga je već i previše u Bosni i Hercegovini. Dobar krivac je obrazovanje, koje je nažalost postalo upitno.

Postoji li u BiH kultura sjećanja i do koje mjere se manipulira žrtvama rata  ideologijom viktimizacije?

Mi živimo podijeljeno sjećanje. Nemamo zvanični narativ o stradanjima iz 90-ih. Susjedi oko nas to imaju. Imamo tri sukobljena narativa na tako malom prostoru, pa i u samim gradovima, kakvo je Brčko. Na 100 metara se u tom gradu nalaze tri spomenika: pripadnicima VRS, HVO i Armiji RBiH, a ne postoji ni jedan spomenik civilnim žrtvama rata. Sada zamislite kako je u glavama ljudi to ratno sjećanje pomiješano. S druge strane, mi živimo etnički aparthejd. Svjedočimo manipulaciji sa našim emocijama i žrtvama, koje kleronacionalistički političari koriste radi skupljanja glasova. Nažalost, to je naša stvarnost.

Svjedočili smo skidanju ploče sa imenom ratnog zločinca Radovana Karadžića sa studentskog doma na Palama. Možemo li očekivati i inicijative za promjene naziva ulica, osnovnih škola ili  trgova koji nose nazive po zločincima iz drugog svjetskog rata ili proteklog rata u BiH?

Ako se naši političari budu pitali, to se neće dogoditi. Ako visoki predstavnik u BiH i međunarodna zajednica budu čvrstog stava, kao što je to bilo  u slučaju studentskog doma, onda to možemo učekivati. Mišljenja sam da se to neće dogoditi u skorije vrijeme.

Da li je konačno došlo vrijeme da Parlament BiH usvoji Zakon o negiranju genocida obzirom na nedavne izjave visokog predstavnika kao i jednog dijela međunarodne zajednice?

To se trebalo učiniti dosta ranije, ali ako se i sada dogodi, bit će lijepa vijest. Međutim, šta će se dogoditi kada zakon nastupi, a onda neki bošnjački političar kaže da se u Višegradu ili Prijedoru desio genocid. I to bi onda trebalo nositi neku sankciju. Nije problem samo negiranje genocida u Srebrenici, a koje evidentno negiraju Srbi, nego su to i bošnjački političari koji potenciraju na genocidu u Prijedoru, Foči ili Višegradu. U tim slučajevima mi možemo govoriti o stravičnim stradanjima stanovništva, ali nažalost za te ratne zločine ne postoje presude genocida. Moramo nazivati stvari pravim imenom, a to bi zakon trebao da odredi.

Možemo li u ovom trenutku govoriti o napretku pravosudnih institucija u kontekstu kažnjavanja nacionalne netrpeljivosti uzimajući u obzir činjenicu da je Tužilaštvo nedavno podignulo optužnicu protiv pripadnika Ravnogorskog četničkog pokreta zbog dešavanja u Višegradu?

Da budem iskren, ja od te optužnice ne očekujem previše. Što bi se u našem narodu reklo: Tresla se brda, rodio se miš. Bilo bi dobro kada bi svi ti učesnici, kao i osuđeni ratni zločinci, bili trajno sankcionisani. Tada se ne bi dešavalo da se ratni zločinac kandiduje na izborima i da kasnije vrši neku od javnih funkcija. Apsurdno je da takve osobe žive od poreskih obveznika, a ranije su izdržavali kazne za zločine počinjene nad obiteljima tih istih građana.

 

 

Link: https://www.tacno.net/novosti/edvin-kanka-cudic-spomenik-na-kazanima-je-vazan-i-zbog-ocuvanja-multikulturalnog-i-antifasistickog-sarajeva/

Ovaj post je takođe dostupan u: Latinica Ćirilica