UDIK Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije
Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) po prvi put dolazi u Zenicu. UDIK po prvi put u zvaničnoj delegaciji dolazi u Zenicu gdje će 13. maja održati mirovnu akciju i građane Zenice iliti Bosne i Hercegovine podsjetiti na ubistvo Matee Jurić u naselju Radakovo. Ovom prilikom za Znamo.me govori koordinator UDIK-a Edvin Kanka Ćudić.
Razgovarao: Abudullatif Muharemović
Zašto Matea Jurić?
Zašto da ne. Matea Jurić je prva žrtva koja je pala u Zenici. Ubijena je, a imala je samo dvije godine. Koliko to građana Zenice zna? Koliko to mještana naselja Radakovo zna? Koliko tih istih građana zna zašto je ubijena Matea Jurić i kako je ubijena Matea Jurić. Danas niko o Matei Jurić u Bosni i Hercegovini ne govori, ili pak govori, ali ne govori onim glasom kojim bi trebalo.
Kako će izgledati podsjećanje na Mateu Jurić u Zenici?
Naša standardna obilježja; crnina, šutnja i transparent. To je ono po čemu smo i specifični.
Koliko će trajati šutnja?
Šutnja će trajati sat vremena. To će biti prvi dio onoga što ćemo uraditi, a nakon toga odat ćemo počast Matei Jurić na njenom Spomen-obilježju u naselju Radokovo. To je planirano za 13:30h.
Ovo je prvi put da dolazite radi ubistva samo jedne osobe.
Tačno. Mjesta koja obilazimo su najčešće mjesta masovnih egzekucija. Pitanje ubistva Matee Jurić je pitanje svih nas. To je zločin koji dotiče svakog građana Bosne i Hercegovine. Ona je bila samo jedno dijete, a koje je nažalost na neki način zaboravljano u ovoj državi.
Većinu aktivnosti koje obavljate obavljaju se po prvi put u Bosni i Hercegovini?
Radili smo na platformi rješenja pitanja pomoći djeci iz Konjević-Polja. To smo simbolično i obilježili instalacijom „Zona bez ljudskih prava – Human rights free zone“ koji smo postavili na Dan ljudskih prava, ispred OHR-a u Sarajevu. Za obilježavanje Vukovara, otmice u Štrpcima, i sad obilježavanje ubistva Matee Jurić u Zenici UDIK nosi historijske zasluge u izgradnji mirovnog aktivizma i izgradnje kulture sjećanja i nenasilja u post-konfliktnoj zajednici kakva je Bosna i Hercegovina. Potom, mi smo bili prvi koji smo akcije održali u logoru Batković, mjestu Ahmići i na Trgu mladih u Brčkom.
Šta zapažate u svim tim mjestima?
Ono što ćemo primjetiti i u Zenici. To je zbunjenost građana načinom odavanja pošte. Naravno, kao i uvijek bit će tu mali odaziv. Nije to lako. Izložite svoje tijelo pred cijelim svijetom i svjedočite o jednom zločinu. Da nema toga, uslijedio bi zaborav, a već smo bili na pomolu toga.
Kažete zaborava?
Većina ne zna da je zaborav novi genocid. Da svaki put kad predjemo preko ubistva nekog zločina mi ustvari opravdavamo zločin. Mi u budućnosti dajemo priliku nečovjeku da se ponovo probudi i još jednom počini strašni zločin.
Kako onda govoriti o suočavanju sa prošlošću i kako govoriti o pomirenju u ovom regionu u kojem se još uvijek pojedini ratni zločinci veličaju?
To sve zavisi od toga šta znači pomirenje. Ko zastupa koji koncept pomirenja? Ja se ne slažem sa konceptom pomirenja koji je na snazi u regiji. Taj koncept pomirenja bez odgovornosti, pomirenja sa zaboravom, pomirenja sa relativizacijom i negiranjem, do jednog ležernog odnosa prema onome što se desilo. To sve zavisi od političkih elita. Ta djeca koja veličaju ne samo Ratka Mladića, toga imate i na bošnjačkoj i hrvatskoj strani su naučena u školi da se oni veličaju. Ništa se nije radilo na tome da se ta djeca nauče pravoj istini i ono ko je i šta je radio u tom ratu.
Šta činiti protiv toga?
Stalno opominjati. Stalno davati na znanje da se svaki zločin mora osuditi. Moramo osuditi napade na Merlinu, moramo osuditi napade na LGBT zajednicu, moramo reagovati odgovorno prema napadima na Jevreje u Mostaru ali i solidarisati se sa romskom zajednicom u Bosni i Hercegovini. Njihov problem je problem svakog građana i građanke ove države.
Znači, UDIK se ne bavi samo žrtvama rata?
UDIK-ov cilj nisu samo žrve rata. UDIK se bavi svim žrtvama ali prevashodno su to žrve rata. Još imamo imamo veliki broj nestalih u Bosni i Hercegovini i smatramo za svoju obavezu da strane koje su počinile zločine trebaju preuzeti odgovornost za te zločine. Srbi moraju prihvatiti odgovornost za Srebrenicu, Hrvati za Ahmiće a Bošnjaci za Kazane.
Ako to ne učinimo?
Onda govorimo o onome gdje se sada nalazimo, a to je faza poricanja. Nažalost, to će nas dovesti u stanje da ništa nismo naučili i da smo nakon Drugog svjetskog rata i holokausta sebi dozvolili na ovim prostorima genocid a sada i država taj genocid opravdava tako što nije zabranila negiranje tog zločina iako postoji presuda za to. To znači da u ovom slučaju država provodi politiku poricanja genocida.
Šta je to što će UDIK voditi u budućnosti?
Nastaviti ćemo našu politiku solidarnosti, povjerenja, bliskosti, a to prije svega sa zajednicom žrtava zločina i naravno, sa organizacijama civilnog društva i svima koji dijele naše vrijednosti i etičke principe. Zajedno ćemo graditi pravedan mir, nove vidove pravde, od kojih su neki postali zajednička vrijednost naše ljudske zajednice. Nastavit ćemo sa posjećivanjem mjesta zločina stvarajući nove koncepte odgovornosti i sigurnosti, gajićemo našu feminističku etiku brige kao aktivnu politika solidarnosti i mira, pružanjem emotivne zaštite, njegovanjem uzajamne pažnje, posjeta, brige, prijateljstva. Borit će se za izgradnju drugačijeg moralnog poretka; nastavićemo da organizujemo javne činove protiv kulture zaborava i poricanja genocida.
Da li ćete u tom uspjeti?
Nemamo iluzije da će se to ispuniti, ali mi nećemo prestati sa zahtjevima i “uznemiravanjem”.
